primakka http://tu-sam.blog.hr

srijeda, 16.05.2012.

Terapija mućkama



Bilo da stvara dilemu je li starije od koke ili ga se ukrašava, sprema na oko, u sorbulu; bilo da se s njime postupa nježno ili da ga se energično razbija – jaje je nezaobilazna tema kuhara, filozofa, seksologa, umjetnika, draguljara.
Moja poveznica s njim je – žbaćeno jaje. Ako ste u nejakim godinama bili doslovno nejaki, sigurno vam je mama ko i meni mutila žumanjak s dobro tučenim bjelanjkom (koji preokrenut prkosi gravitaciji), sa žlicom šećera i kapljicom ruma (zapravo prošeka, ali to je tada bilo svejedno). Za nek se dite pokripi. Nakon takve mućke iznova sam se rađala.
Nerijetko s novim izričajima.

Jedno drugačije smućeno jaje dolazi iz vremena moje I.
Njezino kulinarsko umijeće je kajgana koja to nije - jaje u kruv. Napravi ga kad je dobre volje i od njega joj bude stvarno još bolje.
Zadnjih dana je nikakva. Tiha, mirna, s nikim se ne svađa, šuti, ne izlazi iz sobe.
Ne friga jaje.
Podijelim svoje strepnje o njezinom narušenom zdravlju s bratom joj, a on će mi da eto sad vidi kakva si sama zadnjih pet godina.
Brojim unazad na prste. Nije puno falija. Sva bi moja povlačenja stala na prste jedne ruke. Što nije malo ako je u kontinuitetu.
Što nije puno ako iz njih izađem s novim izričajem.

Prečesto smo, i mimo nezaobilaznog jaja, svjedoci raznoraznim mućkama.
Kad se stvar politički zahutka, odnosno kad bolest sistema nekontrolirano ispliva na uvid svekolikom puku, vlast se pobrine da u dnevni izvještaj umuti koju niotkud izvučenu aferu. Kao što se stara bol zaboravi s iznenadnom novom, tako afera privremeno u glib potopi postojeći problem. Smućkaju se bitno i nebitno. I eto nam kvazi-terapije.

Ja se učinkovito liječim Dellboyevim Mućkama. Dvije epizode dnevno prije večere koju ne jedem. I prije nego moja I. izađe iz svoje šutnje s novim izričajem.

(Takve su nam šutnje valjda zapisane u genima.)

16.05.2012. u 13:03 • reci (7) 

petak, 11.05.2012.

Crno-bijela svijest ili slojeviti životi drugih?



Ne pamtim baš sve, ali ona duga livada niz koju sam se tišinom najglasnije izgovarala i o kojoj je nijemost jedina ispisana priča – zapisana mi je u genetski kod, od nje mi svi udasi.

Dobro sam.
Meni dajte mir i oduzeli ste mi riječ.
Napajam se ljepotom koja je svakome dana vanjskim osjetilima. Zato sam mirna.
...a o praznini šutim...



To što podnožje ove prelijepe Vrulje oskrnavljuje skriveno manje-više nelegalno gradilište lokalnog moćnika i što par večera s oboritom ribom izvuče potporu i potpise iznova legalno izabranih moćnika nije mi unijelo nemir. Sustav me privikava na svoju ćud.
Mirno sam brala motar i zanemarila revolt.

Al zato sam sinoć pukla. Naizgled ničim izazvana.

Orwellovska ili ne – osamdesetčetvrta je.
Istočni Berlin, dvoje umjetnika, jedan politički moćnik, Stasijev činovnik i praćenje tuđih života.
U američkom filmu fokus bi bio usred pjesnikove spavaće sobe ili u istražiteljevoj kancelariji.
U ´Das Leben der Anderen´ (´Život drugih´, Florian Henckel von Donnersmarck, 2006. nagrađen Oscarom za najbolji strani film) poslušni prisluškivač preokreće očekivan slijed događaja. Postavljen da raskrinka pjesnika kao neprijatelja države i sistema kako bi ga maknuo s putanje pohotnog ministra koji mora imati i njegovu curu, Stasijevac ulazi u život dvoje ljudi. Uviđa postojanje i drugačijeg svijeta mimo službujućeg režimskog. Krivotvori zabilješke, skriva dokaze, štiti objekte praćenja. Glumica, poput mnogih očajnika u tom sistemu, pogrešno zaključujući da je izdala prijatelja, izlaz nalazi u samoubojstvu.
Stasijevac je raskrinkan i degradiran u poštara koji usput u novom sistemu otvara tuđa pisma.
Da ostane u struci.

U filmu nema ni nasilja ni seksa. Ipak nije namijenjen djeci i malodobnicima.
Da ne shvate slojevitost tuđih života?
Da im svijest ostane crno-bijela?
Da im ne proradi savjest?

Njima su namijenjene vrišteće naslovnice s pametnim izjavama lijepih starleta i sa svim njihovim raskidima, prekidima, skidanjima, celulitima, bjelozubim osmjesima. Uz obvezatan jutarnji pogled u svijet silovanja, pedofilije, pornografije, nekažnjenog kriminala i kvazi ekonomije.
Kroz veliko bigbrader oko.
Ostaje im like i dislike tipka. Bez učinkovitijeg djelovanja.

Amerikanci imaju demokraciju kao vrhunac ljudske slobode.
Znanja imaju onoliko koliko vlastima treba da većinu drži u uvjerenju kako im je dovoljno znati koje priloge u koje mekdonalds smeće.
Mi imamo strpljenje kao životni kršćanski odabir.
Strpljenje za podnošenje ispodprosječno moralnih uzurpatora na vodećim pozicijama.
A nije da nemamo znanje.
Znamo sve gradove u kojima žive Ameri koji nisu sigurni je li Hrvatska kontinent ili rijeka.
Znamo koji su dijelovi violine.
Znamo ko su loši momci.
Kroz osmogodišnje školovanje odgajatelji najviše pažnje posvećuju baš njima.
Dok prepisuju od tihih, vrijednih, poštenih. Strpljivih.

Zapravo, demokratski vikati da je car gol i crnim potcrtati bijelo ispada jednako nevažno kao i šutjeti o istome.
Car svejedno ima osobnu stražu.
Koja se ne smije dirati. Jer sistem tako traži.

11.05.2012. u 09:11 • reci (7) 

utorak, 17.04.2012.

I riječ o´prostom postade




Jutros, pod ledenim sitnim kapima iz tmurnog neba, nošenim hladnim sjevercem (protiv kojeg kažu da ima lijeka), dok mi je pokoja stara pelegrinka nestajala u utoru đona, a više njih svježe zelenih ugodno popuckivalo pod mojim brzim nagazom, sve popraćeno niotkud nastalom vedrinom na vlastitom mi licu za promjenu orošenom jedino kišom (ne baš kao lani, ne bez začuđenih pogleda), došlo mi je da se zalijepim na prazan pano u parku triju jablana prethodno najkraće moguće istetovirana:
I vama kojima se ne govorim i vama kojima se previše pišem – jednako se glasno šutim.

Jer dok šutim, istu sebe istovremeno imam i dajem kao i dok se gubim u naizgled dugoj priči.

Pa...ko me i kako shvati.

jutro poslije:
Dok ne nađem pravu mjeru riječi, dugujem veliko oprosti
onima koje ne slušam jer mi je unutarnji glas dublji,
onima kojima premalo pričam jer su mi priče s drugoga svijeta kojeg ne priznaju,
onima kojima previše pišem jer pustopoljine ne stvaraju iscjeljujuću jeku,
onima koje ne čitam jer više ne razlikujem slova od slika.

17.04.2012. u 11:52 • reci (8) 

<< Arhiva >>