primakka

Recimo da je Bog imao dobre namjere sa svojim kreacijama, ali otpočetka je krenulo naopako.

Stvorio je ljude sebi slične, miljenike, željne znanja. Zauzvrat je tražio samo poslušnost.
Nespojivo.

Kad je zmija Evi rekla da će im se, jedući sa zabranjenog stabla, "otvoriti oči i postat će kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo" - pojeli su. Oči su im se otvorile.
I šta su spoznali? Da su goli!

Adam je kažnjen što je slušao ženu. (Zato su se stoljećima kasnije muškarci trudili ispraviti tu pogrešku ne slušajući iste.)
Eva je kažnjena trudnoćama i žudnjom upakiranom u pokornost mužu. (Nije Bog tada znao da su trudnoća i porod jedno od ljepših iskustava. A žene su nastavile remetiti poredak svojom nepokornošću mužu i žudnjom za čimegod.)
Bilo kako bilo - valjalo im je raditi. Ljenčarenju je došao kraj.
Tek kad su obučeni istjerani istočno od raja, postali su svjesni svoje gole ljepote i počeli stvarati svijet prema sebi.

Najprije su to bili Kajin i Abel. Zemljoradnik i stočar. Možda bi sve štimalo da nisu prinosili žrtve. Bog je umilnije gledao Abelovo janje nego li Kajinov poriluk, na što je ljubomorni stariji brat nasrnuo na mlađega.
Moguće da su se oni i ranije svađali jer je Abelova stoka gazila Kajinove usjeve. Svakako - dogodila se prva smrt, prvo ubojstvo, prvo bratoubojstvo. Bog ga je raskrinkao, kaznio i osudio na skitnju. Ipak ga je zaštitio jer "tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti".
Nastanio se još istočnije.

Zlo se širilo svijetom. Bog je htio popraviti grešku, pa je poslao potop. Preživio je samo Noa, potomak Kajinovog brata Šeta, i njegova tri sina sa ženama.

Krenulo se ispočetka. Loši momci su se potopili, od dobrih je stigao Abraham - prorok židovstva, kršćanstva i islama. Rođen u Uru, današnjem Iraku.
Zanimljivi su mi njegovi unuci, Ezav i Jakov.
Bili su blizanci. Prvorođeni Ezav, očev miljenik, postao je lovac, a majčinu zaštitu uživao je zemljoradnik Jakov. Upravo zbog njezinog savjeta prevarom je dobio slijepi očev blagoslov i zamijenio brata u nasljeđivanju.
Ako je bio sposoban i toliko željan titule koju je mogao časno nositi - neka.
Malo ga je zapekla savjest kad je pomislio da bi se Ezav mogao osvetiti. Sklopio je savez s Bogom i bio izabran. Miljenik. Kao prevarant, znao je biti poslušan i pokoran, a to je Bogu milo.

Nije došlo do bratoubojstva, nego do iskrene bratske ljubavi i sloge.
Zato što se Ezav nije pobunio.

A di smo sad?

Mnogi još uvijek misle da su izabrani među mnoštvom, predodređeni za vlast, za zemlju, za raj.
Misle da će Bog čuvati njihovu braću.

A braće posvuda. Krv moje krvi.
Zadatak nam je dan poodavno.
Da čuvamo jedni druge.
Kad je Kajin zanijekao Abela "zar sam ja čuvar brata svoga?" i u bijesu mu presudio, on nije ubio samo njega nego i sve generacije ljudi koje su mogle doći iza njega.

Za što?
Za naklonost, za zemlju, za šaku zlatnika, za ženu?

Zar su zaista prije potopa momci bili toliko lošiji nego sad?
Ili je Bog ostario pa ne shvaća da mu se omakla nova greška?

Mislim da nije trebao imati miljenike među svojim stvorenjima.

Ne znan zašto nijednu blogericu ne mogu zamislit ka plavušu.
Pogotovo one iz kategorije – humor.
Meni su one sve sitne kratkokose crnke.
I točka.

(To nikako nema veze smenon jer ovo šta ja pišen prije će bit – umor.
Malo humora provučen tu i tamo kroz stvaran život. Rijetki skuže.)

Marčelinu san upoznala na Prokurativama uz kavu.
Pažnju mi je odvraća desetak metara udaljen Predin s ´pridi k meni, rad bi te imel´ i crnka s kojon je bila u društvu. Tribalo mi je malo više vrimena da skužin kako Predin nema nikakvi osobni poriva i da Marčelina zapravo nit je crna nit mala, nego dobar komad plave ženske.

Eto kako zamišljaj vara.

A varljiva je i moja tvrdnja da elektronski medij može zaminit knjigu.
Kliknen na tekst koji mi se čini zanimljiv (e, sad, oni špijuni s brojačima posjeta mogu se i naslađivati s mojin klikanjima), proberen dulji tekst i čitan u sebi.
Mislin – to je dosta.

Šipak.

Boba je ukoričila te svoje stvari koje se čitaju u sebi. Ili se mejlaju bez potpisa. (Da, muž je donosija njezine priče dobivene puten mejla ne znajući da je to njezino. Ma, mislin...ne bi da je teško pripoznat ko piše o ređipetima i kontracepciji.)

Došla san s posla u četri manje kvarat. Dok se toč radija sam od sebe (istina, ima takve spize), bilo mi je taman vrimena za napravit fritule i spustit se do knjižnice deset minuta do šest.
Tamo Gustirna s kolačima, Boba s frizuron i brdon knjiga, afeže pivačice oko stola punog delicija. Nisan se stigla ni okrenit oko sebe, velika sala za čas se prinapunila.
Blogera je bilo više od deset.
Šesni Bobin sin, brat, mali Noa.
Feralovac Predrag Lucić, Arijana Čulina.



Kad je Arijana stala čitat, znala san – to je to!
Njezine priče nisu za čitat u sebi. One su žive, zasmijavaju pa rasplaču i ka takve triba ji propisno predstavit.
(Bobe, prognoziran ti teatar. Dobro zapanti ovu rečenicu, pa mi se javi za koju godinu.)

Knjiga me odma na nešto podsjetila.
Doma san skužila.



Isti format ka i ´Bilježnica Robija K´.
Koja stranica manje, doduše.

Morala san odma zavirit u ta odštampana slova.

Stvarno, to je druga priča. Imat je u rukama, opipat, omirisat, listat.
Čitan naglas.
Muž se diže s teve prijestolja. Umire o smija kod mudanata koje su zaminile šudarić.
Pa mu namjerno pročitan ono kad je branitelj nakon pročitane ´Četnikuše´ nazva Bobu i izvinjava se za ono šta nije učinija.
Ka da je neko zašmrca kraj mene?
Ludensica skida slušalice, sin dolazi u kužinu ka-nešto-mu-triba.

Prošlo je i ponoć, šta nije moja ura. Čitala bi još da nije posla ujutro.
(Jebenti radni dan, ne moš ne miru čitat i guštat.)

To je to.
U isto vrime suze i smij.

´...a da kupim ožujsko s limunom?´
´Čovječe...ja bi pivo.´

Nakon napornog fizikalca ne bi trebalo biti dileme.
Dok u loše grijanom stanu te siječanjske subote povlačim ljetni gutljaj dobro rashlađenog (ipak!) piva i grijem kruh u tosteru, topla boja narančaste zavjese stvara novi osjećaj ugode u kuhinji.
Bez bosih stopala i zamagljenih pogleda.
[Ne, zima nikako nije pivsko vrijeme. Ma koliko nas o tome lagali Mikić i mlađi Navojec.
(Neke druge subote kuhat ću vino s cimetom i klinčićem.)]

Tako rashlađenu odjednom i niotkuda zabljesnu me slike s balkona grijanog zapadnim suncem.
Sjedimo na bančićima i gledamo u fumare tvoje tvornice. Oživljavaš sjećanja.
Gledam ti ruke.
Teško dišeš.
...naš posljednji razgovor...

Tog istog proljeća držao si hrpu otpalih pupoljaka gardenije u rukama.
...nijedan nije procvao...
Sljedećeg proljeća donijeli smo ti je rascvjetalu.
Nisi disao.
Nisi je vidio.

...ogrijalo me sjećanje na tebe, ćale...

----------------------------------------------------------

Sjećajući se prošlosiječanjskog stresnog buđenja koje je razbilo i polusan i san taman ušuškan u svojevrsnu mentalno-osjetilno-karnalnu obavijenost, prošlog ponedjeljka sanjala sam jureći, pa prevrnuti šleper prepun razbacanih poluživih tjelesa. Prva sam krenula pružiti pomoć. Penjući se, opipala sam još tople dijelove pulsirajućih tjelesnih ostataka. Premrla od straha, pala sam na leđa.
I probudila se.

Prošlog sam proljeća sanjala veselo društvanjce u njezinom odmorištu usred nekog botaničkog vrta. Ostala sam sama dok je ona u crvenoj haljini veselo posluživala goste.
Na zemlji predamnom veliko, toplo ljudsko srce punim ritmom ispumpavalo je ništa u ništa.
Prošlog utorka sanjala sam da me opet pozvala u svoje odmorište puno razdraganih gostiju. Bila je u crvenoj haljini.
Nitko nije izgubio srce.

----------------------------------------------------------

Nekad davno, jedini košmarni snovi bili su oni kad sam išla (a nikako nisam stizala) u školu bez školske torbe. I oni kad sam propadala kroz bunar bez dna sa naizmjenično izbačenim ciglama.

Ostali snovi su se ugodno ponavljali. Čak su se i nastavljali.

Sjećam se polja crvenih ružinih pupoljaka. Kojeg krenem ubrati – pretvara se u ružu. Odustajem od namjere i samo pružam ruke prema pupoljcima.

Ili onaj zaleđeni slap-zavjesa.
Negdje na nekom otoku hodam uskim putem, podamnom provalija. Spuštam se i provlačim kroz prolaz između stijene i kao papir tanko zaleđenog slapa. Ostajem zarobljena.
Budim se.
Nakon par godina sanjam nastavak s onog mjesta na kojem sam stala. Izlazim iz uskog prolaza na zelenu beskrajnu livadu.

---------------------------------------------------------

...niti nas svaka toplina može ogrijati niti bi svi pupoljci trebali procvjetati...

Kad zapuše bura, najbolji potez je - u planinu. Tamo puše malo jača, pa ako me ne strmoglavi - moguć je i bistar pogled.
Na.
I okolo.

Putem su me planinske vile informirale da idemo na svetoga Juru. Ilitiga Kozik.
Dvojno ime podsjetilo me na Sveti Kajo - Prvoborac iz mladih dana.
Uglavnom, oskudno odjevena na buretini i 1319 metara nad morem negdi po Mosoru. Ja.
Njizi Trizi i On Jedan zadatak su shvatili ozbiljnije. Obukli su se, između ostalog.

Najprije je došlo do razbijanja oblaka.
Ili spajanja dva, al jednog nisam uslikala.



Najzanimljiviji trenutak za oko i nepce bila je ekipa s kokom na gradelama i pivom u prirodnom hladnjaku.
Nisu ko neki nosili sa sobom zamrznut uložak i mini frižider-boršu. Za sir, uglavnom. Ha-ha.
&ha.
Malo mi je bilo nezgodno uslikati idilu (sad mi je ža, sad mi je ža, sad mi je žaaaa...), al bilo je lipote za oko i na 1300 metara.
Sunce i smrznuti snijeg, onaj od prije dvadesetak dana, u igri izdržljivosti:



Ko će koga.
Smrznut.
Otopit.


On Jedan spasio me s rukavicama pet-šest brojeva većim.
Dok je N. vila svoju jednu rukavicu izgubila.
I usput uslikala dok je tražila, što je bilo vidljivo tek doma, zumirano.

Prkoseći naletima bure uspijevam registrirati kanjon Cetine s Nutjakom, Sinjsko polje, Kamešnicu, Dinaru i početak Hercegovine kod Kamenskog.



Iz jugoistočnijeg kuta pogled puca na Biokovo i početak Hercegovine kod Imotskog.



A jugozapadno? Ne moram baš svima objašnjavati da je to Split sa Čiovom preko Kozjaka sa Kaštelima do Trogira.



Brač, Šoltu, Hvar, Paklene otoke, Vis, Svetac i Jabuku nisam zabilježila radi tehničkih nedostataka. Puno svjetla.
Jer bura ide sa sunčanim danom.
Za one koji ne znaju.

Do vrha Kozika vidljivi su tragovi u snijegu. Kaže vila - pseći, nisu vučji.

Ne idemo nazad istim putem, spuštamo se preko Gata, iznad Omiša.
Auto je sat i po zapadnije.

S vrha novi tragovi - kozji brabonjci. Pa da, zato je Kozik.
Mogu li i ljudi tom stazom?

Biramo zavjetrinu za glavnu stavku izleta - marendu.
Pojelo se, popilo, ispretumbalo.
Put i nije baš za poslije marende. Strmina prestrašna.
...ko će mi u subotu udat ćer ako se ne vratim...

Kaskamo nas dvije vile, ko i do vrha.
Noge slabo slušaju, izmiješane tekućine rade urnebes u glavi.

Afrika?



Dok shvatim da nije, počinje se mračiti.



Prije nego sam odlučila sjest i plačući ´ja ne mogu dalje´ dočekati jutro, uspjele smo.
Doduše, već se poprilično nije vidjelo.



Onih sat i po do auta prekratio je spasitelj po zanimaciji.
Hvala S. di god bio.

P.s.
Doma sam ispovratila onaj višak tekućine.

P.p.s.
Vile drage, ako treba po rukavicu, evo me.

P.p.p.s.
Za zabrinute - ćer ću udat u subotu.
Neku.

Nema tome davno da sam poželjela vidit doktora u Vladi. Ne bilo kojeg, nego jednoga iz starog posta:

(Ne)moć srednjaka

Da nije proljeća, možda ne bih u roboperu stavila džempere.
Da nije prala sve te džempere, možda perilica ne bi izdahnula.
Da perilica nije izdahnula, možda ne bih stresno pukla.
Da nisam stresno pukla, možda se ne bih usudila javno plakati.
Da nisam javno plakala, možda se muž ne bi probudio.
Da se muž nije probudio, možda bih zakasnila platiti račun.
Da nisam platila račun, možda bih bila pažljivija.
Da sam bila pažljivija, možda se ne bih porezala na nož.
Da se nisam porezala na nož, možda ne bih trebala sašiti prst.
Da mi doktor nije sašio prst, možda ne bih čula sve o Juri R., Ivi S., Dujomiru M., okolopelješkomostnoj zemlji za 1 euro, prilaznorodilišnom putu za malo više eura, omjeru doktorske satnice i lažnobraniteljske mirovine, ovcama-glasačima, hadeze hobotnici i još i još (toliko da sam poželjela više od tih pet šavova na prstu i doktora u Vladi).
Da nisam čula još, možda ne bih izašla van.
Da nisam izašla van, možda se ne bih smrzla.

Da sam se smrzla ujutro, možda ne bih navečer tražila doktora.

Jer ne bih prala zimsku robu
i perilica pod težinom ne bi izdahnula
i ne bih razložno plakala (nego potajice)
i muž se ne bi probudio
i ne bih platila račun
i ne bih bila nepažljiva
i ne bih se porezala na nož
i nitko mi ne bi šio desni srednjak
i ne bih slušala još i još o politici.

Možda.

Nego bih moćno digla neozlijeđen srednjak uvis.

Zbog hladnoće
i prastare perilice
i javno-potajičnog plačkavog st/ranja
i usporenog muža
i duga
i moje sveopće nepažnje
i slučajnog samoozljeđivanja
i nemoćnog srednjaka
i gnjile politike.

Ovako, muž budan pere robu objeručke, ja ne plačem kad vidim da mi je prst na mjestu.
Velik i uspravno usmjeren na sva gnjila st/ranja unutra i van.

Jedino je nezgodno sve preostale radnje obavljati samo lijevom rukom.


Tada nisam dovoljno pažljivo brojila jer...ima njih. Poprilično.
Od dijabetologa Granića, internista Pašalića, radiologa Hebranga, pa preko zubara Jurišića, hematologa Mrsića, anesteziologa Duspare, ginekologa Vrančića i Milinovića, gastroenterologa/hepatologa Ostojića, neurologa Kostovića, endokrinologa Vlahušića do sve novijih mladih snaga.

Ukazuje li fenomen liječnika u hrvatskoj politici na nezdravo društvo ili potvrđuje korumpiranost u kojoj je zdravstvo (iza sudstva) na drugome mjestu?

Postati liječnik i nije baš jednostavno. Najteže je proći onaj upisni prag na medicinskom fakultetu. Mnogi nadareni đaci ostanu ispod linije upisanih.
A onda svršeni doktori kliznu u politiku.

Što se tiče samog obrazovanja, ja bi otvorila vrata fakulteta svim zainteresiranim đacima.
Nema pravila da jedino štreberi mogu biti dobri ginekolozi.
Kakve veze ima zemljopis sa kemijom?
Mora li budući predani medicinski stručnjak biti odlikaš u svim srednjoškolskim predmetima?
Nakon prve godine studiranja, ovisno o rezultatima, ostajalo bi se ili ne na fakultetu. Kako na medicinskom, tako na bilo kojem drugom.
Tako bi svatko imao šansu.
Jer su cijenjeni odbjegli liječnici nekome nekad zauzeli mjesto.

Preusmjeravanjem završenih liječnika u političku sferu dobivamo odljev mozgova. A istovremeno su mnogi eventualni lumeni izgubili šansu u startu.

U Ženevi 1948. godine izmijenjena je originalna Hipokratova u Ženevsku zakletvu:

"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."

Nije li neodgovorno dići ruke od svojih pacijenata?
Jure li u politiku zbog manje odgovornosti za pogreške?

ovo nije blog
blogovi nekome o nečemu pričaju
druže se

mene moje pisanje - koliko je ljepše, toliko još više - uništava
nikome ne otvara nova vrata
jer kako otvoriti vrata zatvaranjem
kako nasmijati karijesnim sjekutićem
kome ponuditi obmanu praha s krila mrtvoga leptira

mene moje pisanje - koliko je češće, toliko još jače - usamljuje pustopoljnim lutanjima

zaboravljam odakle sam
i zašto
i jesam li
i mogu li naprijed sama

samo pamtim da to čega nema sve je što jesam

i zašto ne mogu zaboraviti da to čega nema bilo je sve što jesam

(a kao...tu sam)

...i zašto ne mogu prestati pisati ovo što ni jednoj kategoriji bloga ne pripada...

Počela sam se(beee) zabrinjavati. Što je korak naprijed ako se ima na umu višegodišnja nebriga za sebe.
Ili se.
O istom se mogu priupitati moji mili ukućani. (...ne znam zašto mi na pamet pada Malik Tintilinić i njegovi Domaći.)
Jer da im je dosta moga plačipi...sanja, povlačenja u se(beee) i dizanja ruku.

Brigo strahotna, ime ti je televizor. S pripadajućim programom i ornamentikom u, na i okolo.
Prva i prva briga – kud s miljetićima kad nas preplave elcedeji, plazme i ledovi. Sve tanko, a kažu bit će i tanje. U, na i okolo. Uključujući i pojasno.
Jedino likovi unutar sve širi i širi.(...srećom, nema me više na tim nekim radnim programima.)

Druga briga – počela sam (ja, aktivna protivnica daljinskog upravljanja, nasumičnog mijenjanja programa i ritualnog buljenja u tekuće kristale i katodne cijevi kao izvor najspektakularnijeg provoda), dakle počela sam opako virkati unutar dalekovidne sprave.

A tamo najveći klima majstor u Hrvata i šire, barba Milan Sveposlovični – da je nama na jugu pretoplo.
Evo radim u sobi s loše postavljenim kliznim stijenkama na sjeveru i istoku prkoseći naletima bure umotana šalom i oglazbljujem se toplim afričkim ritmovima. Ne plešem. Radim. Uglavnom. Dok se još može.
Dakle, uobičajeno zaobilaze istinu unutar moćne sprave.
Ne kažem da se na Bačvicama preplanuli penzioneri ne bacakaju po plićaku, al radnom narodu zna biti malčice i hladno. S naglaskom na veznik.
Onda kaže da se trudbenici skijaju po snjegovima. Oni koji nisu nasanjkani.
Mene to baš ne dira. Ja sam u golferskim vodama, molićuljepo. Imam lakat. Dva. Ne teniski, nego golferski.
Kažu da se zasluži igranjem golfa.
Tastaturiranjem.
Dizanjem ruku.
Pituravanjem.

Zašto se onda ne zove soboslikarski ili ličilački lakat? Čak je više (štaviše), pitura, (sobo)slikara i lič(k)ilaca (sa školom il bez, s plaćom il bez, sa znanjem il bez) nego golfera i pripadajućih im terena.

Sve sam očistila za sobom u ovoj novoj.
Izvaljkala plafone, zidove i međuprostore s naglaskom na razvaljene kantune. Njih je majstorica obložila onim nekakvim mrežicama i sve stoji ko. Stoji. U novoj.
Za sudrugom sam čistila malo više jer je zamijenio plafon i pod. Što za priču i nije važno.
Nova je počela čisto.

Dizanje ruku od sebe (ili se) u stavu predaje svršilo je, dakle, pituravanjem.
Bol je prolazna, ko i sve uostalom. Ko i one stare. U staroj.

Treća briga zapravo i nije briga. Tek rješenje višedesetljećne misterije.
Otkad znam za sebe i otkad znam sve što znam – nikad nisam morala birati sama. Sve je za mene odabrao Đelo H.
Mislila sam da čovjek mora imati nekih stosedamnaest godina. Kad...

P.s.
Ako može oglas.

Piturajem po kućama. Malim valjkom.
Miljetiće ne prodajem.

(Ili da se radije bacaknem u plićak. S podignutim rukama.)

Da nisam prečesto pothlađena na svom najtoplijem ognjištu, s lakoćom bih prepričala taj san prekinut prvog jutra ove obećavajuće godine.
(...jer prošla je bila nepoželimenineprijatelju.)

Kako i likovi i radnje u snovima gube pred važnošću osjećaja kojeg stvore, sasvim je nebitno tko je uzrokovao provalu nježnosti, pažnje, prisnosti i sigurnosti s prstohvatom erosa provlačeći svoj dlan kroz moju razbarušenu kosu.
Tražiti obličja i ograničavati trajanja u snovima mogu samo osjetilni čistunci. I oboljeti od nesanice.
San je ipak intimna prepiska naših izgubljenih ili odbačenih udaha sa zrncem polusvjesnosti.
Naša izokrenutost.
Sve ostalo su kulise.

Osim ako nas tako polubudne netko ne primi za ruku i uvuče u svoj vlastiti san kojeg živi na bosim stopalima kraj ognjišta u nastajanju.
(...jer tada toplo isprepletemo tuđi san sa svojim praznim dlanovima i budemo puni stvarne bliskosti.)

Rečenicu koju je izgovorila nisam stigla ni zagrliti u prošloj plačnoj godini.
Okrenuta svojim lošim snovima nisam prepoznala njezinu ruku u svojoj.

A onda je sva moja slanost postala dobro ušuškana kolijevka njezinom snu.
Sve što sam površno primjećivala ovih dvadesetak godina postalo je nježno opipljivo; zaogrnula me toplinom svega što se ustručavala pokazati ovih zadnjih šutljivih godina.
Nadoknadile smo propuštenu bliskost.

Moje dijete i ja.

ptice za leđima






boje pod vjeđama

Čita mi jedna ovisnica o ebay-u da osoba A prodaje kožne hlače, dvije mini suknje, crvenu večernju haljinu i polovne al dobro očuvane (što god to značilo) crvene petnaestcentimetarske salonke.
Kupuje tri para sportskih trenerki?
Udaje se?
Dijete nisu učinkovite?
Zaređuje se?

Svakako, okreće novi list u životu.
Dok ima listova, dobro je.

Meni dođe da ovo svoje svjesno lišće samo otpušem.
Jer se površno okreću zamnom. Kao...čujem se po nekom talogu. A pojma nemaju o stvaranju plodnog tla.

U petom me razredu zaludilo nebo. Točnije – patuljci. Crveni i bijeli. Pa kvazari, rupe, maglice, zvijezde, sazvježđa.
Svemir, vakuum.
Iz tanašne sam kućne novčane zalihe izcmoljila Saganov ´Cosmos´ koji je slijedeće dvije godine (uz ´Galaksije´) bio glavna i odgovorna literatura za razvoj mojih moždanih vijuga.
Srce je bilo na mjestu. Među listovima spomenara, leksikona i herbarija s osušenim laticama poklonjene crvene ruže.
Znalo se gdje što pripada.

Nastavila sam se taložiti znanjima.
Koliko ima od izvora do ušća rijeke presahlog korita.
Po čemu je poznat grad u nekoj Nedođiji.
Čije kose pletu ćelavi frizeri.
Ko je prvi kušao papar i zašto.

Znanjem sam se obezglavila.

Znati zašto i razbiti iluziju i nije bio neki dobar izbor.

Sad me nije briga čega ima po nebu.
Glavno da se plavi.

Tu i tamo mrknem koji svemirski smjehuljak.
Bezrazložan.

Ima dana u kojima mi bestražjem nestali mjeseci i godine pritišću prazninu nastalu naglim rezom oštre riječi.
Pa se čudom prometnu u mjesece kroz koje će neki probrani proživljeni dani zaliječiti poderotine.
Ili se to već godinama godine ničega udomaćuju u mom ajmoreć životu.

...dislajkam se odavno...

Pa se ajmoreć-život uvrijedi što ga ne živim i odluči me prodisati.
Zada mi zadatke.

Zna taj mangup da najbolje dišem u gužvi. Višestruko korisna.

Jučer, recimo.

Jutro je pokušalo započeti u šest. Pa je zaspalo i razbudilo me kao ´na brzinu pokupljeno rublje...´ pola sata kasnije.
Do posla sam propješačila kroz rekordnih dvadeset minuta.
Na poslu redovno radnih osam sati.
Doma neuobičajeno kasnim. Zabrinuta poodrasla klinčad zove da jel sve u redu.
Osim što je izbor čestitke za subotnje vjenčanje drage S. nakon petnaest minuta biranja sužen na najmanje kičastu i osim što u redu za paket jaja treba izgubiti deset minuta - da, u redu je.

Manistra na pome u zimskom periodu ispadne ekonomičan, brz, lako ´smaziv´ i nadasve ljetom omirisan ručak.
Dok se spravlja, zamutim malo ´gleta´ za onu preskočenu rupu iznad vratiju. Pazim da ne miješam istom kuhačom.
Usput žvačem jučerašnju bliskorodbinsku izjavu.
´Glet´ se suši u popunjenoj rupi, ručak se puši na stolu.

Dok probavljam i manistru i izjavu, zavrtim cd zaboravljen već par mjeseci. Osluhnem li preduboko...hoće li me zaboljeti...

Osluškujem. Oprezno, pa dubokim udahom. ´Vraća mi se okus kao poslije bolesti...´
Treba znati s tom Portugalkom. Dobro je, zaliječila me. Neću je više skrivati od sebe.

Moram početi s kolačima.
Na brzinu rasprostrto rublje prije ´Lark Rise-a´, mačka u zapetljanim mi nogama i spretno mimoilaženje s njezinim zavrnutim repom.

U banju perem ostatke zidnog majstorluka i...
U pokušaju da izađem, a nakon izbjegnutog pada na mačku, nalijećem na vrata koja su se sunovratila u moje čelo silinom bungee jumper-a. Ostajem stabilno na nogama i s frigo uloškom na naglo rastućoj čvorugi. Boli, ajoooj...
(Jutro poslije – nije splasnulo, veličina jaja, boja naginje zelenoj. ´Zeleno, što volim zeleno...´. Srećom, subotnja bež kombinacija lako će se uklopiti.)

Moram konačno te kolače...
Što je kuhar s ledenim gelom na čelu?
Devet sati.
Ide to nekako. Do jedanaest i po riješen kulinarski dio zabave.

Opet malo Portugala. Za san. Miran?

Život zna bit mudar mangup. Zaposli me, pukne me po čelu, nauči me iznova slušati glazbu, vrati mi okus kao poslije bolesti.
Ili je za sve zaslužno jutro koje se uspavalo?

Kakogod.
Oplemenjuje me fizički rad. Odagna rezove i poderotine.
Pa se mislim. Kad ne budem imala što raditi doma, da krenem po kućama.
Sjetim se oglasa prije par desetaka godina: ´Koljem po kućama.´
Da se objavim s: ´Razbijam čela, ali mimoilazim se s mačkama.´?

Lajkam se veri mač.